Koliko puta smo odustali od nečega što nas raduje samo zato što „nije dovoljno dobro“?
Savremeni svijet nas svakodnevno podsjeća kako sve mora izgledati besprijekorno – dom, posao, izgled, riječi koje dijelimo. I dok jurimo za tim zamišljenim standardom, propuštamo ono najvažnije: život se događa i u nesavršenim trenucima.Dok sam radila na ovom sajtu, često sam se uhvatila kako tražim da svaka stranica bude savršena, svaka slika u ravnoteži, svaka rečenica polirana do zadnjeg zareza. A onda sam zastala i pitala se: Šta je zapravo svrha ovoga što radim?Ovaj prostor nije nastao iz težnje za perfekcionizmom, već iz ljubavi prema radu, prema ljudima koji tragaju za smislom, i prema onima koji su na putu spoznaje i iscjeljenja. Stvoren je da pruži mjesto tišine, inspiracije i blagog podsjetnika da smo već dovoljno dobri – čak i onda kada nam se rubovi čine neuredni.I dok sam sumnjala u svaki detalj, bilo je onih koji su me gurali naprijed. Ljudi koji su vjerovali u mene i kada ja nisam. Oni su me podsjetili da je vrijednije pustiti svjetlost van, makar kroz pukotine, nego čekati da postane „savršen snop“. Njihove riječi, osmijesi i strpljenje bili su poput malih svjetionika koji su me vodili dok sam slagala ovu priču u digitalni dom.Zato je ovaj sajt sada tu – možda još uvijek nesavršen, ali živ. I možda baš jedna rečenica, jedan paragraf ili jedna fotografija koju ovdje pronađeš, zazvoni u tebi i pomjeri ugao gledanja, zapali iskru.Savršenstvo nikada nije bilo uslov za ljubav prema sebi niti za dijeljenje dara sa svijetom. Ono što nas nosi jesu prisutnost, toplina i hrabrost da pokažemo ono što imamo, takvo kakvo jest.Hvala svima koji su me podsjetili da ljepota nije u poliranoj površini, nego u autentičnom otisku srca. Hvala ti što čitaš, što si ovdje, što i ti daješ ovom prostoru život.Ne moraš čekati da budeš savršen da bi započeo. Tvoj put, baš ovakav kakav je sada, vrijedan je toga da bude viđen.
Zoran
Jelena
Dijana