Smrt je moĆŸda najveÄa ljudska tajna.
Od trenutka kada postanemo svjesni sebe, svjesni smo i prolaznosti. Tijelo stari, ljudi odlaze, a mi uÄimo da jednom dolazi i naĆĄ kraj.
Veo smrti nas uÄi da vjerujemo kako je fiziÄki kraj i kraj postojanja. To uvjerenje nosi sa sobom tugu, strah i egzistencijalnu nesigurnost. U strahu od smrti, ljudi pokuĆĄavaju zadrĆŸati mladost, kontrolisati ĆŸivot ili se vezuju za materijalno, misleÄi da time mogu odgoditi ili pobijediti neizbjeĆŸno.
Ali, ĆĄto dublje ulazimo u duhovna uÄenja i unutraĆĄnja iskustva, to jasnije postaje: smrt nije kraj, nego prelazak.
Kako iluzija smrti oblikuje naĆĄ ĆŸivot?
- stvara strah od starenja i gubitka,
- tjera nas da ĆŸivimo ubrzano, jer mislimo da âvrijeme istiÄeâ,
- izaziva duboki osjeÄaj praznine kad izgubimo voljene,
- vodi nas u otpor prema promjenama â jer svaka promjena podsjeÄa na zavrĆĄetak.

Duhovna istina iza vela smrti
Istina je da je duĆĄa vjeÄna.
Tijelo je samo privremeni dom, posuda kroz koju iskustveno ĆŸivimo. Kada tijelo prestane da diĆĄe, suĆĄtina â svijest, duĆĄa, iskra â nastavlja u drugoj dimenziji postojanja.
U svim duhovnim tradicijama moĆŸemo pronaÄi tragove ovog znanja: od reinkarnacije, preko iskustava bliske smrti, do osjeÄaja prisutnosti voljenih koji su preĆĄli na âonu stranuâ.
Kada se ovaj veo razmakne, shvatamo da:
- smrt ne prekida ljubav, ona samo mijenja oblik odnosa,
- ĆŸivot dobijamo na dar, i u toj svjesnosti ga ĆŸivimo punije,
- gubitak prestaje biti konaÄna praznina i postaje vrata transformacije.
Mala praksa za razotkrivanje vela
Zatvori oÄi i obrati paĆŸnju na svoj dah. Osjeti kako udiĆĄeĆĄ i izdiĆĄeĆĄ.
Svaki udah je novi ĆŸivot. Svaki izdah je mala smrt. A ipak, nakon izdaha uvijek dolazi novi udah.
Recimo sebi:
âJa sam ĆŸivot koji ne prestaje. Moja suĆĄtina je vjeÄna.â

Kada ovu praksu ponavljaĆĄ, smrt prestaje da bude neprijatelj i postaje podsjetnik â da je sve prolazno osim ljubavi i svijesti koja nas nosi.