Kada govorimo o duhovnosti, mnogi odmah pomisle na religiju, molitvu ili rituale. Ali duhovnost je mnogo šira od toga – ona je unutrašnje iskustvo, prirodna dimenzija našeg postojanja. Duhovnost nije nešto što se nalazi izvan nas, niti nešto što trebamo tražiti u nekim udaljenim sferama. Ona je u nama samima.
Duh je prisutan u svakom čovjeku.
Mi nismo samo tijelo i um – mi smo bića duha. To znači da je u nama iskra života koja nas pokreće, daje smisao i povezuje sa svijetom oko nas. Kada kažemo da je neko duhovan, ne mislimo da je on poseban ili drugačiji od drugih. Svako biće je duhovno po svojoj prirodi, jer duh nije privilegija – on je osnova našeg postojanja.
Šta zapravo znači živjeti duhovnost?
Biti duhovan znači živjeti svjesno, povezano i u skladu sa sobom. To znači čuti unutrašnji glas, osjetiti povezanost s prirodom, ljudima i univerzumom. Duhovnost se ogleda u načinu na koji volimo, u tome koliko smo prisutni u trenutku, u našoj sposobnosti da pronađemo smisao i u najjednostavnijim stvarima.
Duhovnost nije nešto što se uči, već nešto što se prepoznaje.
U nama već postoji unutrašnja mudrost. Pitanje je samo – da li joj dopuštamo da nas vodi? Kada prestanemo tražiti izvan sebe i okrenemo se unutra, otkrivamo da je duh uvijek bio tu. On nas podsjeća da je sve povezano, da nismo sami i da je naš život mnogo dublji od svakodnevnih briga.
Svako biće je duha.
Ne samo ljudi, nego i životinje, biljke, pa čak i sama Zemlja nose duh. Kada to osvijestimo, prirodno razvijamo poštovanje prema svemu što postoji. Tada naš odnos prema životu postaje drugačiji – puniji, mekši i svjesniji.
Na kraju, biti duhovan ne znači težiti savršenstvu, niti pobjeći od svijeta. Biti duhovan znači živjeti ovdje i sada, sa sviješću da smo više od svojih misli i emocija, i da u sebi nosimo neuništivu iskru duha.
